STRATEGIJA2.6  6/18/03  5:12 PM  Page 92

jezgri  i  dalje  isparava,  a  nastavlja  se  prepad  bogatijih  privatnih  i  javnih  korisnika  na

atraktivnu  povijesnu  arhitekturu  i  lokaciju.  U  1990 ima  nije  za ivjelo  razmi ljanje  o

nu noj prekvalifikaciji povijesnih jezgri u sklopu prostornog planiranja koje Ee temelji 

to dohvatiti nova stambena disperzija, turistiEka ekspanzija i industrijske potrebe (vi e

remontno skladi ne nego proizvodne naravi) na periferiji gradova. 

Gama  problema  "urbane  arheologije"  nije  utvr ena  veE  i  stoga  jer  u  Hrvatskoj  rijetka

povijesna jezgra biva za tiEena opEinskim zakonom (o obaveznim za titnim istra ivanji 

ma pri adaptaciji prizemlja postojeEih gra evina). OpEenito, broj dostojno prezentiranih

iskopina i upravljanih arheolo kih lokaliteta nakon dovr enih istra ivanja jo  je uvijek

zanemariv, premda su se stvari u nekoliko posljednjih godina poEele razvijati nabolje, a

to  dobro  ilustrira  vi e  lokaliteta  ( Eitarjevo,  Vara dinske  toplice,  Nezakcij,  Pharos,

braEke ranokr Eanske bazilike, uskoro Narona). Pod morem je za tiEeno nepunih 5 posto

hrvatskog  akvatorija,  a  tijekom  ljeta  je  vi e  od  milijun  zaronjavanja  pod  punom  roni 

laEkom opremom. Cjelokupni jadranski akvatorij trebao bi biti branjen (kao u GrEkoj i

drugim mediteranskim zemljama koje su tako za titile ne smo kulturnu nego i prirodnu

podvodnu ba tinu), uz propise kojima bi se odredilo da se ronjenje obavlja samo orga 

nizirano, s osposobljenim i legaliziranim centrima i klubovima.

Ipak, uEinilo se mnogo na senzibiliziranju javnosti za probleme kulturne ba tine pa je

konzervatorska slu ba dosad uspjela uz pomoE medija i kulturne javnosti osujetiti Eitav

niz spekulativnih planova koji su mogli zadrijeti u neke veoma znaEajne spomeniEke pro 

store. Uz to valja zabilje iti gotovo posvuda u Hrvatskoj i znatan rast municipalnih ambi 

cija na ure enju spomenika kao i ra anje niza dru tava i asocijacija koji se posveEuju

za titi kulturne ba tine na lokalnom, regionalnom i nacionalom planu. 

Tako er, poveEano je zanimanje inozemnih kulturnih institucija za suradnju s hrvatskim

konzervatorima, muzealcima, arhivistima. Popravljen je niz spomenika, ure eno neko 

liko restauratorskih radionica   i uspostavljena je mre a svakodnevnih kontakata. Gotovo

bi se moglo izvesti pravilo da se osobni kontakti u kulturi lako institucionaliziraju, pret 

varajuEi se u trajne odnose povjerenja i suradnje. Mo e se oEekivati crescendo inozemne

konzervatorske pomoEi i intervencija sa svim pozitivnim kao i negativnim posljedicama

koje proizlaze iz opEih ciljeva kapitala i programa fondacija (negativno je, na primjer,

njihovo zanimanje samo za prvorazredne spomeniEke cjeline). Hrvatskoj u ovom trenut 

ku  ponajvi e  nedostaju  policy makers    ljudi  s  poznavanjem  kulturnog  menad menta,

92